ŽENIDBA
»Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru bračnih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva.«
KKC 1601
Ženidbu je ustanovio Bog u zemaljskom raju, kada je rekao: „Nije dobro da čovjek bude sam, načinit ću mu pomoć kao što je on.” i zatim Adamu i Evi: „Plodite se i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite.”
Sakramentalni znak koji kršćanska ženidba predstavlja je sličan savezu ljubavi između Krista i Crkve. Zaručničko jedinstvo Krista i Crkve usavršava ono što na svoj način supružnička ljubav muža i žene naviješta, uključuje ili već ostvaruje pod vidom jedinstva i vjernosti. Isus je ženidbu, koja po Božjem naumu postoji oduvijek, uzdigao na razinu sakramenta rekavši: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.” Po tome je ženidba kao sakrament jedinstvena, jer je jedini sakrament koji može postojati i da ne bude sakrament. Sakramentalnost daje ženidbi posebnu milost i čvrstoću. Po kanonskom pravu, koje nije nepromjenjivo, sakramentalnom (ili tvrdom) se smatra svaka i samo ona valjana ženidba između dvoje krštenika, neovisno o tome jesu li katolici ili ne.
Ženidba sklopljena prije krštenja automatski postaje sakramentalna krštenjem obiju strana.
Tvrda (sakramentalna) ženidba postaje izvršena spolnim sjedinjenjem supružnika nakon ženidbe.
Sakrament ženidbe među supružnicima stvara trajan i isključiv vez, jer sam Bog zapečaćuje privolu supružnika, kojom se na razini ljubavi uzajamno jedno drugome obećavaju u Kristu. Zato je sklopljeni i izvršeni sakrament ženidbe među krštenima apsolutno nerazješiv i jedinstven i traje do smrti muža ili žene, a sve ostale se može proglasiti ništavnim od strane mjerodavne crkvene vlasti. Tvrde neizvršene ženidbe, nakon što se utvrde potrebne činjenice, može razriješiti papa na zahtjev jedne ili obiju strana. Sakramentom ženidbe se podjeljuje roditeljska vlast i milost, da u ime Boga supružnici odgajaju i prihvaćaju svoju djecu.
Svrha ženidbe je dobro supružnika u smislu pružanja međusobne pomoći i ljubavi, koje im omogućuju kvalitetan i smislen život, uz rađanje i odgajanje djece.
Redoviti oblik sklapanja ženidbe u Rimokatoličkoj Crkvi
Zaručnici prije ženidbe prolaze tečaj priprave za brak pod nazivom zaručnički tečaj. Ženidba se sklapa u crkvi pred svećenikom i dva svjedoka (kumovi). Djelitelj sakramenta nije svećenik, nego su to sami zaručnici. Pred oltarom, pod svetom misom ili bez nje, svećenik pita svakog posebno, muškarca i ženu, o slobodi njihove odluke i o spremnosti na doživotnu vjernost, te o spremnosti da prihvate i kršćanski odgajaju djecu. Zatim mladenci jedno drugome pružaju desnu ruku i izražavaju privolu: „Ja (ime) uzimam tebe (ime) za svoju zakonitu ženu (muža) i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštivati u sve dane života svoga.” Potom svećenik blagoslivlja vjenčane prstene, a mladenci ih stavljaju na prst jedno drugome uz riječi: „(Ime) primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i vjernosti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Ženidbeni prsteni podsjećaju supruge, da su do smrti vezani ženidbenom vezom. Slijedi sveopća (vjernička) molitva i blagoslov mladenaca. Obred se može zaključiti molitvom Očenaša, (ako se slavi izvan svete mise) i blagoslovom mladenaca.
Valjanost ženidbe
Da bi ženidba krštene osobe bila valjana odnosno da bi je Katolička crkva smatrala ženidbom, mora biti sklopljena na propisan način koji uključuje privolu i ne smije biti ženidbenih zapreka. Bračna privola je spremnost muškarca i žene da se jedno drugome daruju s ciljem da žive savez vjerne i plodne ljubavi uz prihvaćanje oba bitna svojstva ženidbe (jednost i nerazrješivost). Privola mora biti svjesna i slobodna i neuvjetovana nasiljem ili prisilom.
Crkva propisuje redoviti i izvanredni oblik sklapanja ženidbe. Redovito se ženidba sklapa pred zakonitim svećenikom ili drugim zakonitim crkvenim službenikom u prisutnosti dva svjedoka. Ako zakonitog crkvenog službenika nema i opravdano se smatra da ga neće biti (npr. zbog ratnih okolnosti) valjano se sklapa ženidba samo pred dva svjedoka, što se zove izvanredni oblik. Ako kršteni nije sklopio ženidbu na opisan način, ženidba mu nije valjana.
Postoje ženidbene zapreke i zabrane, a to su okolnosti koje osobu čine nesposobnom za sklapanje ženidbe, a ženidbu čine nemogućom:
- Dob– potrebno je da mladenci imaju navršenih 18 godina, a ako to nedostaje, potrebna je dozvola biskupa za sklapanje te ženidbe. Ženidba maloljetnika bez znanja roditelja je nevaljana i ne smije se sklapati, ali ako se ipak nedopušteno sklopi ona je valjana ako nema drugih zapreka.
- Trajna spolna nemoć– slučaj kada se ne može uopće izvršiti spolni čin, a ne začeti dijete, ženidba je nevaljana.
- Prijašnja valjana ženidbena veza
- Različita vjera i obred(jedna osoba nije krštena ili nije katolik) – zabranjena je ženidba katolika i krštenog nekatolika (mješovita ženidba), dok je ženidba katolika i nekrštenog nevaljana (zapreka različitosti vjere). Za mješovitu ženidbu potrebno je tražiti dopuštenje crkvene vlasti, a u slučaju različitosti vjere za valjanost ženidbe traži se izričit oprost od zapreke. Dozvolu i oprost daje mjesni Ordinarij samo akooba supružnika prihvaćaju bitne svrhe i svojstva ženidbe (jednost i nerazrješivost), te katolička strana obeća da će sačuvati vjeru i providjeti krštenje i katolički odgoj djece o čemu se obavještava nekatolička strana. Ovakve ženidbe valjano se sklapaju na isti način kao i ženidbe između katolika. Ipak, ženidbe po obredu druge kršćanske zajednice, iako valjane, zabranjene su osim uz dozvolu.
- Sveti redovi(đakonat, prezbiterat, episkopat) – radi se o onim osobama koje su već obvezane na celibat i time spriječene za sklapanje ženidbe (Kod grkokatolika, odnosno onih koji pripadaju Katoličkoj Crkvi, ali imaju obrede Pravoslavne Crkve, nešto je drukčija situacija. Tamo biskupi moraju živjeti u celibatu, a svećenici, đakoni i podđakoni se mogu oženiti, ali samo prije ređenja. Također, u Katoličkoj Crkvi postoji mogućnost da i oženjeni muškarci, koji su navršili 35 godina života i uz pristanak žene, prime đakonat, ali ne mogu dalje primiti prezbiterat, nego ostaju trajno đakoni.) Ako je netko primio neki od svetih redova, može dobiti jedino oprost od pape. Oprost se nikada ne daje biskupima, a svećenicima i đakonima samo zbog vrlo važnih razloga.
- Doživotni zavjet čistoće– riječ je o zapreci po kojoj one osobe koje su se zavjetovale na doživotnu čistoću (časne sestre, redovnici), ne mogu sklopiti valjanu ženidbu. Od te ih zapreke može osloboditi samo papa, odnosno biskup, već prema tome o kakvoj se redovničkoj zajednici radi, da li je utemeljena na razini Svete Stolice ili na razini biskupije. (Postoji mogućnost da one osobe koje su živjele u braku stupe u redovničku zajednicu, a tu je potrebno osim suglasnosti supružnika i odobrenje Svete Stolice.)
- Otmica i nasilno zadržavanje– riječ je o pokušaju sklapanja ženidbe s drugom osobom koja je oteta ili ju se prisiljava na ženidbu protiv njezine volje (npr. kada muškarac prijeti djevojci da će joj pobiti rodbinu, ubiti sebe i sl., ako se ne uda za njega). Takva je ženidba nevaljana.
- Zločin brakoubojstva– riječ je o tome da jedan od bračnih drugova ubije drugog kako bi mogao sklopiti novu crkvenu ženidbu. Takva je ženidba nevaljana. Ipak, od te zapreke, ako se ubojice pokaju i ako za sklapanje nove ženidbe postoji opravdan razlog, može osloboditi samo Sveta Stolica.
- Krvno srodstvo– predstavlja nemogućnost sklapanja ženidbe između rođaka. To znači da ne mogu sklopiti ženidbu preci i potomci (npr. otac i kćer, majka i sin, djed i unuka i slično), niti rođaci u pobočnoj liniji (npr. brat i sestra, stric i nećakinja, bratić i sestrična). Nikada se ne može dati oprost od ženidbe između oca i kćeri niti između majke i sina. Oprost od ženidbe između brata i sestre, odnosno bratića i sestrične, može se dobiti samo u izuzetno iznimnim situacijama (npr. ako se mladić i djevojka zaljube i vjenčaju, izrode potomstvo, a kasnije saznaju da su brat i sestra).
- Tazbina– je veza koja postoji između žene i muževljeve rodbine, odnosno između muža i rodbine njegove žene. Prema tome, ne mogu sklopiti valjanu ženidbu svekar i snaha, punica i zet, očuh i pastorka (kćer koju je žena imala u prijašnjem braku), maćeha i pastorak. Ipak, u iznimnim se slučajevima od tih zapreka mogu dobiti oprosti, a njega daje biskup.
- Javna ćudorednost– riječ je o slučaju kada je jedan od zaručnika u krvnom srodstvu s osobom s kojom je drugi zaručnik bio u nevaljanoj ženidbi ili živio u priležništvu (npr. ako je zaručnik bio u javnom priležništvu sa zaručničinom majkom, a sada želi oženiti njezinu kćerku). Moguće je, zbog veoma važnih razloga, dobiti oprost od te zapreke, a oprost ne mora dati Sveta Stolica, nego može i biskup.
- Zakonsko srodstvo– ta se zapreka temelji na posvojenju, jer je nevaljana ženidba između posvojitelja i djece koju je posvojitelj posvojio, između posvojitelja i djece osobe koja je posvojena, između osobe koja je posvojena i vlastite djece posvojitelja, te, ako ima više posvojenih osoba različitog spola, između samih njih. Oprost od te zapreke, i to samo u iznimnim slučajevima, može dati biskup.
Nevaljanost ženidbe i rastava
Tvrda i izvšena ženidba ne može se razriješiti, ali može se proglasiti nevaljanom, odnosno utvrditi da nikad nije niti postojala. Nevaljanost utvrđuje crkveni sud na temelju činjenica iz trenutka sklapanja ženidbe. Ženidba može biti nevaljana ako je pri sklapanju ženidbe postojala neka zapreka, pomanjkanje privole ili oblika. Nikakvi naknadni događaji ne mogu učiniti ženidbu nevaljanom.
Teški grijesi protiv ženidbe su: preljub, mnogoženstvo jer se protivi jednaku dostojanstvu muškarca i žene, te jedinstvu i isključivosti bračne ljubavi, odbacivanje plodnosti koja bračni život lišava dara djece; i rastava koja se suprotstavlja nerazrješivosti. Katolička crkva dopušta tjelesnu rastavu uz trajanje ženidbene veze kada zajednički život iz različitih teških razloga postaje praktički nemoguć, premda i dalje želi njihovo pomirenje. No, to nije razriješenje i supružnicu nisu slobodni sklapati novu vezu. Građanski razvod Crkva smatra rastavom, pa on stoga nije zabranjen. Međutim, Crkva ne priznaje ponovnu građansku ženidbu rastavljenih osoba, jer su one vezane prijašnjom rastavljenom ženidbom. Ponovna je ženidba, kao i bilo koja ponovna veza, preljub i osobe u njoj ne mogu pristupiti svetoj pričesti niti preuzeti određene crkvene odgovornosti.
ŠTO JE POTREBNO UREDITI S OBZIROM NA ADMINISTRATIVNI DIO
Prijava zaručnika – Zaručnici su dužni namjeru sklapanja crkvene ženidbe najaviti u župni ured župe gdje planiraju sklopiti crkvenu ženidbu najmanje 6 mjeseci prije planirana datuma. Neka se ženidbe sklapaju u župi gdje jedna od stranaka koje sklapaju ženidbu ima prebivalište ili boravište ili jednomjesečno boravljenje (kan. 1115). Crkvena je praksa da to bude župa zaručnice.
Tečaj priprave – Tečaj priprave za ženidbu obvezan je za sve koji se žele crkveno vjenčati. Molimo župnike da potaknu mlade da ovaj tečaj obave pravovremeno, a ne čekaju posljednji trenutak kada se sve može pretvoriti u puko zadovoljenje forme. Ako zaručnici prije najave svoga vjenčanja nisu obavili tečaj priprave za ženidbu valja ih uputiti i na tu obvezu. Od ove obveze može ih osloboditi samo valjan razlog (npr. bolest). Tada će župnik ili drugi svećenik po njegovu ovlaštenju imati više pripremnih susreta u kojima će im, između ostaloga, protumačiti bitnosti i vlastitosti crkvene ženidbe.
Postupak za ženidbu – Nakon prijave, a najkasnije mjesec dana prije samoga sakramentnoga čina, župnik – ili župni vikar – župe u kojoj zaručnici namjeravaju sklopiti ženidbu dužan je pokrenuti Postupak za ženidbu kojemu dodjeljuje redni broj. Taj protokolarni broj prati sve spise dotičnoga vjenčanja.
Dokumenti – Krsni list za stranku koja nije iz župe vjenčanja ne smiju biti stariji od 6 (šest) mjeseci. Za stranku iz župe vjenčanja nije potrebno izdavati Krsni list. Dovoljno je iz Matice krštenih prepisati sve potrebne podatke. Ako se radi o udovicama i udovcima, treba zatražiti Smrtni list bivšega muža ili žene. Dokumenti moraju biti izdani na originalnim obrascima, s protokolarnim brojem, biljegom, pečatom i potpisom ovlaštene osobe. Bez originalnih dokumenata ne smije se povesti Postupak za ženidbu, a pogotovo ne pristupati samomu slavlju sakramenta. Za dokumente iz drugih biskupija potrebno je od Ordinarijata zatražiti nihil obstat kao i za dokumente koji dolaze iz župnih ureda koje nezakonito drže svećenici otpušteni iz Franjevačkoga reda i suspendirani a divinis.
Oprosti – Molbu za oproste/dispenze valja uputiti na izvornom formularu ili službenim dopisom župe te priložiti dokumente u originalu. Nikada ne slati samo dokumente bez molbe ili poslati stranku na Ordinarijat da sama traži oprost. To je župnikova kompetencija i dužnost.
Zaručnički ispit i izvidi – Pri ispunjavanju Postupka za ženidbu stranke trebaju biti odvojene da bi mogle slobodno iznijeti svoje stavove i mišljenja. To treba činiti uvijek, jer je sloboda bitna za valjanost ženidbe. Ako se za vrijeme izvida otkrije da postoji zaprjeka dobi, mješovite vjere ili razlike vjere, treba zatražiti prema obrascima BK BiH oprost od ovih ženidbenih smetnji, ako za to postoji opravdan razlog. Oprost od dobi ne smije se tražiti od mjesnoga ordinarija prije nego ga je dobio matičar od sudca. Kopija sudskoga rješenje prilaže se molbi za oprost. Nakon uspješno provedena Postupka za ženidbu neka se provedu izvidi o prikladnosti u župama prebivališta ili boravišta. To se čini navještajem barem jednom napismeno – oglasna ploča, župni list i slično, ili usmeno – u oglasima u završnom obredu sv. Mise. Rezultate navještaja – izvida župnik župe prebivališta ili boravišta jednoga od zaručnika dužan je poslati u župu vjenčanja prije samoga obreda vjenčanja. Bez rezultata navještaja ne može se pristupiti slavlju sakramenta.
Otpusnica za vjenčanje i dozvola za vjenčanje izvan župe. Ako se zaručnici žele vjenčati izvan vlastite župe, vlastiti župnik nakon što je obavio sve navedeno, daje im Otpusnicu za vjenčanje, a sve druge spise zadržava u svom uredu. Nakon vjenčanja vjenčatelj treba obavijestiti njihova vlastita župnika o vjenčanju. Inače im može u smislu kan. 1115 dati Dozvolu za vjenčanje izvan župe, a vjenčatelj će učiniti sve što smo naveli da treba učiniti vlastiti župnik da bi utvrdio da su sposobni za vjenčanje.
Administrativni dio nakon sakramentnoga slavlja – Potpisivanje mladenaca, kumova i samoga svećenika neka se ne obavlja na oltaru. U crkvi se može na prikladno mjesto staviti stol za potpisivanje. No, najbolje je da se i ovaj administrativni dio obavi u župnom uredu.
Odmah nakon slavlja treba upisati vjenčanje u Maticu vjenčanih te poslati Obavijest o vjenčanju u župu krštenja mladenaca (kan. 1121 i 1122). Župnik župe krštenja dužan je odmah po primitku Obavijesti o vjenčanju upisati njihovo vjenčanje u Maticu krštenih i o tomu predviđenim obrascem obavijestiti župnika župe vjenčanja.
Sve ženidbene spise prikupiti u obrazac Postupak za ženidbu i arhivirati u zasebnu fasciklu: Ženidbeni spisi.
ŠTO JE POTREBNO UREDITI S OBZIROM NA SAKRAMENTNO SLAVLJE
Slavitelj – Mjesni ordinarij i župnik, osim ako su presudom ili odlukom izopćeni ili udareni zabranom bogoslužja ili obustavom od službe ili takvima proglašeni, snagom službe valjano prisustvuju ženidbama, u granicama svoga područja, ne samo podložnika nego i onih koji nisu podložnici, samo ako je barem jedan od njih latinskoga obreda (kan. 1109). Oni, dokle god valjano vrše službu, mogu ovlast za prisustvovanje ženidbama, također opću, u granicama svoga područja povjeriti svećenicima i đakonima (kan. 1111 – § 1); ako se radi o pojedinačnom ovlaštenju, treba se dati za određenu ženidbu; a ako se radi o općem ovlaštenju, treba se dati napismeno (§ 2).
Vjenčanje i sv. Misa – Obrednik vjenčanja predviđa slavlje ženidbe s Misom ili bez Mise. Pastoralnoj razboritosti župnika prepušta se procjena kada će pristupiti kojemu načinu. Svakako, ako ženidbu sklapa katolička i nekatolička krštena osoba, onda se, ako mjesni ordinarij drugačije ne odredi, mora primijeniti obred vjenčanja bez sv. Mise. Vjenčanje zaručnika koji prije sakramenta crkvene ženidbe zajedno žive u civilno zakonitoj ili vanbračnoj zajednici neka se slavi bez sv. Mise.
Mjesto slavlja – Mjesto slavlja sakramenta crkvene ženidbe jest župna crkva, osim ako iz opravdanih razloga biskup ili mjesni župnik drugačije ne odrede (kan. 1118 – § 1).
Sveta ispovijed – Valja potaknuti mladence i kumove da pristupe sakramentu sv. ispovijedi.
Vrijeme slavlja – Nije prikladno, a Bogu hvala ni uobičajeno, da se vjenčanje obavlja u vrijeme došašća, korizme ili na druge pokorničke dane. Ako li se vjenčanje obavlja u ovo vrijeme, onda će župnik podsjetiti mladence da poštuju osobit značaj ovih liturgijskih vremena (Red vjenčanja, 11), da se uzdrže od vanjskoga slavlja.
Dostojanstvo obreda i mjesta – Slavitelju, mladencima i svim suslaviteljima nalaže se da poštuju dostojanstvo obreda i mjesto slavlja. Stoga će se uvijek voditi računa:
– da se u crkvu ne unosi ništa što ne priliči dostojanstvu mjesta i svetih obreda: zastave, alkohol, glazbala i slično;
– da kićenje crkve bude izraz ljubavi i zahvalnosti Onomu od koga blagoslov traže, a ne izraz materijalne moći i prestiža. Obrednik upozorava da se “kod vjenčanja ne poklanja nikakva posebna pažnja privatnim osobama i njihovu staležu, ni u obredima ni u vanjskom raskošju” br. 10).
– da odijelo bude izraz unutarnjega duhovnog raspoloženja, a ne tjelesnoga pokazivanja i zavođenja;
– da prije, za vrijeme i nakon slavlja u crkvi vlada molitveno ozračje, a ne da se pretvori u prostor glasna, a često i neukusna razgovora i dobacivanja;
– da pjevanje bude sukladno liturgijskim propisima;
– da kamermani i fotografi poštuju dostojanstvo obreda i mjesta; da ne ulaze u prostor oltarišta, ne okreću leđa oltaru i Presvetomu, da svjetlosno i zvučno ne ometaju slavlje;
– da se u samoj crkvi ne obavljaju čestitanja u kojima se zaboravi svetost mjesta;
– da se izbjegavaju, a u crkvi i pred samom crkvom zabrane, svi običaji koji u sebi nose poganske ili svjetovne elemente: posipanje rižom, cvijećem, papirićima, laticama i tomu slično;
– da u prostoru oko crkve, crkvenom dvorištu i parkingu vlada mir kako se ne bi ometalo slavlje u samoj crkvi.
Način slavlja – Kod vjenčanja bez sv. Mise preporučuje se obred bez ophoda, tj. da se započne Službom Riječi.
– Ako je vjenčanje sa sv. Misom, a vremenski uvjeti i prostor to dopuštaju, neka se u crkvu uđe u svečanu ophodu na glavna vrata. Najprije idu poslužnici, zatim svećenik, a potom mladenci koje prate kumovi i, bilo bi hvale vrijedno, barem roditelji (RV, 40).
– Liturgijska čitanja, ako to Liturgija dana dopušta, mogu se dogovoriti s mladencima. Neka se uvijek izberu čitanja koja poglavitije izražavaju važnost i dostojanstvo ženidbe u otajstvu spasenja.
– Privola se izgovara prema Redu vjenčanja, a nikako improviziranim vlastitim riječima.
– Prisega na križ u našim je biskupijama obvezatna.
– Pričest samo pod prilikom Kruha.
Hvalevrijedno pročitati: https://www.vjeraidjela.com/zenidba-sakrament-bracne-ljubavi-i-zajednistva