SAKRAMENTI
„Ono što bijaše vidljivo u našemu Gospodinu prešlo je u njegove sakramente.“ (sv. Leon Veliki)
Znakovi susreta s Bogom
U životu su nam najradosniji susreti s drugim osobama koje volimo. Ti se susreti ostvaruju riječima i različitim znakovima: prijateljski stisak ruke, buket cvijeća, poljubac i izraz pažnje prikazan kakvim darom – sve to ljude zbližuje, obogaćuje, uzajamnog povezuje i u njima jača volju da spremno i radosno žive svoj zajednički ljudski život.
Krist – sakrament susreta s Bogom
Najveći i najdjelotvorniji susret čovjeka s Bogom ostvario se u osobi Isusa Krista. Njegove uzvišene riječi, njegova ljubav prema čovjeku slomljenom i skršenom, radost koju je dijelio s onima koji su bili radosni i žalost kojom je žalovao sa žalosnima; a kao vrhunac svega njegova smrt kojom je očitovao posvemašnju spremnost da bude u službi Ljubavi i Pravednosti, te konačno njegovo uskrsnuće koje je zahvatilo malu prestrašenu zajednicu i od nje stvorilo pobornike novoga života koji je Krist donio: eto, to je sve bio znak po kojem se čovjeku povijesti susreo s Bogom.
Crkva – sakrament susreta s Bogom
No, Krist je otišao s ovoga svijeta. Ali je on za sobom ostavio zajednicu onih koji su povjerovali u Njega. Dakako, to mjesto susreta nakon Kristova dolaska postao je cijeli svijet, ali je ipak zadaća Crkve da ona bude povlašteno mjesto tog susreta s Bogom i očitovanje Božje ljubavi prema čovjeku.
Sakramenti – znakovi Božje prisutnosti i susreta s Bogom
Krist je htio da u njegovoj Crkvi budu i različiti znakovi po kojima će ljudi moći u punini doživljavati susret s Bogom kao što ga je on proživljavao sa svojim nebeskim Ocem. To su sakramenti.
Riječ „sakrament“ medu kršćanima katolicima česta je i važna. Latinskog je porijekla, a znači približno isto što i grčka riječ „misterij“: „sveta tajna“ ili „otajstvo“.
Svako vrijeme ima svoj pristup životu i vjeri. Nekada su ljudi o životu i vjeri mnogo filozofirali, te je glavno pitanje bilo: postoji li Bog? Danas ljudi gledaju na sve više praktički i potrošački, konkretno te postavljaju drugo glavno pitanje: što mi vjera znači za život, kakve koristi od vjere? Sve više se pokazuje iskustvo da nema smisla nekome svom silom i upornošću tumačiti i dokazivati Božju opstojnost. Ako čovjek sam ne traži Boga i ne želi s Bogom surađivati i prijateljevati, za njega iskustveno Boga nema. Zato kažemo da je vjera dar Božji čovjeku. Svaki čovjek ima neku prirodnu vjeru. Neki misle da je vjera više plod srca nego razuma. Teško je ocijeniti, što netko misli pod time kada kaže: ja vjerujem, ili, ja ne vjerujem. Danas se osjeća veći problem vjere u praktičnom životu, nego u teoretskom. Kršćanin mora svoju vjeru poznavati, o njoj se informirati, da bi je mogao živjeti.
Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje ljubavi i prisutnosti. Sakramenti su mjesto, vrijeme, način na koji ovdje i sada na najizvrsniji način doživljavamo susret s Isusom Kristom. Oni nas stavljaju u spasenje. To su vidljivi znakovi nevidljivog spasenjskog događanja. Dakle, u sakramentima je nešto dostupno našem ljudskom iskustvu, to je ono vidljivo, a nešto je izvan iskustveno, to je ono nevidljivo. A to nevidljivo jest sam Bog i ono što Bog u nama čini.
Ima sedam sakramenata: 1. Krštenje 2. Potvrda 3. Sveta Pričest 4. Ispovijed 5. Bolesničko pomazanje 6. Svećenički red 7. Ženidba.
Zašto je Isus ustanovio sakramente?
Možemo se pitati i ovako: zašto Boga susrećemo i doživljavamo na razini znakova, odnosno, zašto ga ne možemo neposredno doživjeti? Tome su dva razloga: jedan je razlog u Bogu, a drugi u nama ljudima.
- a) moramo biti svjesni da mi Boga ne možemo dokučiti svojim osjetilima. Naša osjetila (vid, sluh, njuh, okus, opip) su samo za ovu materijalnu stvarnost, pomoću njih spoznajemo materijalni svijet – ali i to samo površno: u spektru boja mi ne vidimo sve boje, naš sluh je ograničen, mi ne vidimo materijalni svijet onakvim kakav on u stvari jest – ne vidimo atome i molekule, radijaciju ne možemo registrirati ni jednim osjetilom itd. Prema tome, svojim osjetilima ne možemo do Boga, jer Bog je duhovno biće, dakle, sasvim različito od materije. Kao što sluhom ne možemo doživjeti ljepotu boja ili pogledom ljepotu glazbe. Ali ako pogledom ne možemo doživjeti ljepotu glazbe, to ne znači da glazba ne postoji! No, mi smo i tjelesni, a ne samo duhovni, zato nam treba nešto vidljivo, nešto što naša osjetila mogu registrirati da bismo bili sigurni da je ta duhovna stvarnost (Bog) prisutna.
- b) Isto tako, u svojim međuljudskim odnosima i susretima mi se također služimo znakovima da izrazimo ono što u sebi osjećamo, nosimo… Npr. ljubav: kad nekoga volimo i ljubimo – tada mu ne možemo dati baš ljubav (!), jer ljubav je duhovna stvarnost, a ne materijalna. Zato se tada poslužimo nekim vidljivim znakom (npr. poljubac, zagrljaj, dar…) da izrazimo ono nevidljivo – ljubav. Mi to živimo svaki dan i nama je to sasvim normalno. Čak o tome niti ne razmišljamo. Mi ne možemo bez znakova. Kad bi znak izostao, tada bismo zaključili da te stvarnosti niti nema. Npr. kad nas netko ne bi pozdravio koji nas inače svaki puta pozdravi, tada bismo neprevarljivo zaključili da nešto nije u redu. Iz toga vidimo da naša narav traži znakove, ne možemo se istinski susretati bez znakova.
No, isto je to tako i u stvarima vjere – u našem susretu s Bogom, dakle, u sakramentima, Boga susrećemo, doživljavamo, od njega primamo ljubav i snagu po znakovima koje nam je Krist dao – po sakramentima.
Svi su sakramenti povezani sa središnjim događajem Kristove smrti i uskrsnuća koji se za nas sada i ovdje posadašnjuje slavljenjem euharistije. To je slavlje spomen čin i obnavljanje događaja Kristova savršenog predanja Ocu u ljubavi, koji događaj treba postati zbiljski čin spremnosti sebedarja svakoga čovjeka prema drugom čovjeku kroz sve životne prilike. Zbog toga se svi sakramenti mogu, a to je poželjno, slaviti zajedno s euharistijom.
Sakramenti nisu svrha samima sebi. Oni nas upućuju u život. Upravo ti čini našeg svakidašnjeg života očituju koliko smo ušli u novu zbilju života Ljubavi koji je Krist donio.
Izvor: https://www.zupa-svete-obitelji.hr, https://rozat.org i MISAL ABC (795-797).
SAKRAMENT KRŠTENJA
SUBOTOM (po dogovoru) i nedjeljom u 11.00 sati
“Sveti krst je temelj cijeloga kršćanskog života, ulaz u život Duha i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja: “Krštenje je sakrament preporođenja vodom i riječju”. (Katekizam Katoličke Crkve br. 1213.)
Praktične napomene:
PRIJAVNICA ZA KRŠTENJE – Jedan od roditelja treba popuniti Prijavnicu za krštenje u župnom uredu (barem dva tjedna prije krštenja). Kod prijave treba donijeti Izvadak iz matice rođenih djeteta (kopija).
KRSNI KUM ili KUMA (ili jedno i drugo ako su dvoje) moraju ispunjavati opće uvjete za kumovanje kod krštenja: da su sami kršteni i krizmani i, ako su u braku, da su crkveno vjenčani. Ako nisu iz naše župe trebaju donijeti potvrdu od svoga župnika da mogu kumovati (potvrda se vadi u župi prebivališta osobe koja će biti kum/a, a ne gdje osoba primila sakramente). Podrazumijeva se da trebaju živjeti uzornim kršćanskim životom.
RODITELJI i KUM/A SE TREBAJU ISPOVIJEDITI barem jedan dan prije krštenja djeteta.
U župi ima krsna košuljica i krsna svijeća, a možete iste, ako želite, donijeti sa sobom.
Korisne informacije (za one kojih se ovo tiče):
Smiju li se krstiti izvanbračna djeca i ona rođena u civilnom braku?
Mogu li djeca rođena u civilnom braku (ako se uzme činjenica da roditelji nisu crkveno vjenčani jer je jedan od njih prije bio crkveno vjenčan, rastavljen pa ponovno vjenčan) biti krštena, primiti sve sakramente i tako biti uključena u vjersku zajednicu?
Dijete koje je rođeno u braku gdje roditelji nisu crkveno vjenčani nema nikakve osobne krivnje za takvo stanje. Zato ga se i može krstiti u Katoličkoj Crkvi. Krštenjem se dijete »ne nagrađuje« zato što su mu roditelji možda dobri vjernici, niti ga se odbijanjem krštenja smije kažnjavati zato što mu roditelji nisu takvi. Ako bi došlo do odbijanja krštenja, to ne znači da je to odbijanje kazna djetetu ili roditeljima koji su ga izvan braka – u ovom slučaju izvan crkvenoga braka – doveli na svijet, već bi morali postojati drugi razlozi.
Uvjet za krštenje djeteta je da roditelj ili roditelji, kumovi ili netko treći zajamči da će u katoličkome duhu odgajati dijete koje želi krstiti. Znači, kad bi svećenik odbijao krštenje, to bi mogao činiti zato što roditelji, odnosno roditelj, ne bi dali nikakva jamstva da će dijete doista kršćanski odgajati. Znalo se spominjati da su svećenici znali odbiti krstiti dijete samohranoj majci. No, samohranoj majci koja je vjernica i zaista želi da joj dijete, premda izvanbračno, bude krštenjem preporođeno na novi, božanski život, svećenik to neće uskratiti, niti će njezino dijete primanjem sakramenta krsta dobiti manje milosti od bračnoga djeteta.
Kad bi se pak roditelji mogli crkveno vjenčati a to ne žele učiniti, svećenik ima razloga smatrati da to dijete ne namjeravaju ni kršćanski odgajati. Nađe li se ipak u toj kući netko (baka ili neka druga osoba), kojemu je jako stalo da dijete bude kršteno i koji će moći kršćanski djelovati na njegov odgoj, svećenik može zaključiti da su time ispunjeni osnovni uvjeti za krštenje.
O svemu tome jasno piše kanon 868 u svoja dva paragrafa u kojima se govori da je za krštenje djeteta – kako bi se dopušteno krstilo – potrebno: »da pristanu roditelji, barem jedan od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje; da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima; dijete katoličkih, dapače, i nekatoličkih roditelja, u smrtnoj pogibelji dopušteno se krsti, pa i protiv volje roditelja.«
Možda je dobro pojasniti i još jednu stvar, tj. stanje roditelja koji »nisu crkveno vjenčani jer je jedan od njih prije bio crkveno vjenčan, rastavljen pa ponovno vjenčan«. Crkva je u svome stavu jasna: brak je jedan i nerazrješiv. No, jednako tako, posebnu pastoralnu skrb vodi o onima koji više ne žive u prvome braku, znajući da im je duhovna potpora i pastoralna blizina Crkve zbog njihova stanja, još potrebnija, pa im nastoji pojasniti da ih zbog toga ne prezire, niti omalovažava, već i dalje cijeni i želi biti s njima povezana u vjeri, te ih potiče da sudjeluju i u sakramentalnome životu, tj. na nedjeljnim i blagdanskim euharistijskim slavljima – dakako u okviru njihovih ograničenih mogućnosti zbog njihova stanja.
(izvor: www.bitno.net)
Hvalevrijedno pročitati: https://www.vjeraidjela.com/sakrament-krsta/