Svetost života u vremenu umjetne inteligencije
Bog u svojoj providnosti ne prestaje nadahnjivati čovjeka kako bi darom razuma pridonosio razvoju stvorenog i povjerenog mu svijeta. Jedan od novijih plodova ljudske kreativnosti jest umjetna inteligencija, koju se načelno može razumjeti kao skup tehnika ili programiranih sustava sposobnih ostvarivati zadatke i rješavati probleme svojstvene ljudskom umu. U tom smislu umjetna inteligencija nikako nije „umjetni oblik” ljudske inteligencije, nego njezin proizvod i odraz darovanog razuma, koji svoj puni smisao dobiva tek kad služi dobru čovjeka i čitavoga stvorenja (Antiqua et nova. Nota o odnosu između umjetne i ljudske inteligencije, 35).
Premda suvremene rasprave o umjetnoj inteligenciji često naglašavaju njezinu ulogu u kontekstu tržišta rada i znanstvenih postignuća, Crkva s pravom ističe prvotno područje utjecaja umjetne inteligencije, a to je sam čovjek u njegovoj cjelovitosti i svakodnevnom življenju. Umjetna inteligencija, kao proizvod ljudskog duha, jednako kao i sva tehnologija i tehnika uvijek mora ostati u službi čovjeka, a ne postati njegova zamjena ili čak gospodar.
Papa Franjo upozorio je na taj proces: “Život se polako pretvara u predavanje situaciji uvjetovanoj tehnikom, koja se shvaća kao glavni ključ za tumačenje života.” (Laudato si’, 110). Umjetna inteligencija sve više utječe na svakodnevni život čovjeka. Današnja djeca odrastaju okružena digitalnim alatima koji često oblikuju njihovu percepciju, odnose i način razmišljanja. Iako ti alati mogu pomoći razvoju nekih sposobnosti i učenja, oni nose i opasnost gubitka blizine, dijaloga i zajedničkog iskustva koje oblikuje srce i savjest. Najozbiljnije je ako se to događa u obitelji na način da se umjetna inteligencija, posredovana tehnološkim uređajima, u dječjem umu poosobljuje postajući djetetov “bližnji” koji ga najbolje razumije. Roditelji su stoga danas – više nego ikad – pozvani biti prvi svjedoci ljubavi, istine i mudrosti, kako bi njihova djeca učila razlučivati što je za njih uistinu dobro i korisno, od onoga što se naizgled takvim čini. Ta uloga podrazumijeva razboritost i uvježbavanje u samokontroli, jer roditeljsko će autentično svjedočanstvo ostaviti dubok otisak na dijete u pogledu uporabe novih tehnologija pa tako i umjetne inteligencije. U središtu svake obitelji, makar i digitalno povezane, mora ostati prostor za stvarnu prisutnost, suosjećanje i darivanje ljubavi.
Umjetna inteligencija, kao i ostala tehnološka dostignuća, može biti na čovjekovu dobrobit i pomoći mu primjerice u obrazovanju, zdravstvu, poslovanju, komunikaciji, upravljanjima sustavima i ljudskim resursima, ako se upotrebljava kritički i na ispravan način uz jasnu regulativu. Pritom uvijek mora postojati svijest o granici između pomoći i zamjene – tehnologija može olakšati život, ali ga ne smije redefinirati u njegovom dostojanstvu i njegovoj biti kao stvorenja stvorena na sliku i priliku Božju (usp. Post 1,27). Tehnologija ni na koji način ne može i ne smije nadomjestiti ulogu Boga stvoritelja kojemu „U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela.” (Job 12,10) Jer ljudski život nije samo tjelesna stvarnost, nego sveti prostor u kojem se događa odnos s Bogom i drugima. Čovjek je ponajprije biće odnosa i kao takvo traži smislene odnose s drugim osobama koji se u svojoj cjelovitosti ne mogu ostvariti u virtualnoj stvarnosti.
U bioetičkom smislu, razvoj i primjena umjetne inteligencije trebaju uvijek polaziti od načela koja čuvaju dostojanstvo i svetost svakog ljudskog bića: poštivanje privatnosti i osobne slobode, transparentnost i odgovornost u stvaranju algoritama te usmjerenost prema općem dobru i zaštiti ranjivih. U tome smislu Sveti Otac upozorava kako je umjetna inteligencija „alat koji zahtijeva odgovorno i etičko upravljanje, zajedno s regulatornim okvirima usmjerenim na zaštitu slobode i ljudske odgovornosti.“ (obraćanje pape Lava XIV. diplomatskom zboru 9. siječnja 2026.)
Neprihvatljiva je svaka uporaba umjetne inteligencije koja čovjeka svodi na podatak ili objekt manipulacije. Umjetna inteligencija mora ponajprije služiti onima koji su najkrhkiji: djeci, starijima, bolesnima, osobama s invaliditetom i svima onima koji nemaju glas u digitalnom svijetu. Njihova prisutnost podsjeća nas da ljudska zajednica nije savršeni sustav, nego zajedništvo u krhkosti. Sveti Otac u svojoj poruci sudionicima kongresa Papinske akademije za život “Umjetna inteligencija i medicina: Izazov ljudskom dostojanstvu” u studenom 2025. ističe „što je ljudski život krhkiji, to se veća plemenitost traži od onih kojima je povjerena njegova briga”, što svakako uključuje i one koji su odgovorni za korištenje umjetne inteligencije u medicini i zdravstvenoj skrbi.
U vremenu umjetne inteligencije, čovjek treba sačuvati sposobnost udivljenja pred čudom života, u svim njegovim stadijima i stanjima, kako bi rastao u ljudskosti umjesto da se prepušta tehnološkoj dehumanizaciji. Upravo, svjesni dara naše zajedničke stvorenosti na sliku Božju (imago Dei), valja pomoći svima, a napose djeci, da rastu u toj humanosti koje se nije sramio naš spasitelj Isus Krist, nego ju je svojim rođenjem oplemenio. Dok traje naše zajedničko hodočašće prema Očevom domu valja nam mudro i odgovorno upotrebljavati umjetnu inteligenciju i druge tehnologije kao sredstva za oplemenjivanje čovjeka i čovjekovog djelovanja u svijetu koji treba sačuvati za buduće naraštaje. Pri tome, zaštita svetosti ljudskog života i njegovog prava na život, od začeća do prirodne smrti, ostaje temeljni kriterij svake etičke prosudbe, polazište ostalih ljudskih prava i istinska podloga napretku društva, jer „Društvo je zdravo i napreduje samo kada štiti svetost ljudskog života i aktivno ga promiče.“ (obraćanje pape Lava XIV. diplomatskom zboru 9. siječnja 2026.)
U srijedu 28. siječnja 2026. na spomendan sv. Tome Akvinskog, naučitelja Crkve, koji poučava da je život Božji dar čovjeku i podložan je Njegovoj moći.
mons. Ivo Martinović, požeški biskup
predsjednik Vijeća HBK-a za život i obitelj
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
BOŽJE NAS MILOSRĐE POZIVA DA ŠTITIMO ŽIVOT
Draga braćo i sestre u Kristu Isusu!
Slaveći Dan života, ove godine prve nedjelje u veljači, kada Crkva s osobitom pažnjom i zahvalnošću promatra neprocjenjivu vrijednost svakoga ljudskog bića te poziva na njegovu vjernu zaštitu od naravna začeća do naravne smrti, uzdižemo svoje poglede prema Bogu, Gospodaru života. On je izvor svakoga daha, svakoga dara i svakoga blagoslova; od njega sve primamo i njemu sve vraćamo, jer u njemu svaki život ima svoje ishodište i svoj ispunjeni smisao.
1.Čovjek stvoren na sliku Božju
Sveto Pismo s nedvosmislenom jasnoćom svjedoči da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Sv. Pavao još pobliže: Bog nas je stvorio imajući u vidu “Prvorođenca, prije svakog stvorenja”, Isusa Krista, koji je „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15). Time nas Božja riječ poučava da ljudski život nije plod slučaja niti puko ljudsko postignuće, nego sveti dar ljubavi Presvetoga Trojstva, povjeren čovjeku kako bi ga s odgovornošću, poštovanjem i zahvalnošću primao, čuvao i razvijao. „Život je Božji dar nama; način na koji ga proživljavamo naš je dar Bogu“[1]; da svaki ljudski život, od trenutka začeća sve do naravna svršetka, nosi u sebi neotuđivo dostojanstvo. „Dostojanstvo je bezgranično, neotuđivo utemeljeno u samom biću; pripada svakoj ljudskoj osobi i nadilazi svaku okolnost, neovisno o stanju ili situaciji u kojoj se osoba nalazi“.[2]To dostojanstvo izvire iz same istine da je svaki čovjek željen, ljubljen i osobno pozvan na puninu života u Bogu: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih“ (Jr 1,5).
U vremenu obilježenu ozbiljnim prijetnjama ljudskome životu – nasiljem, siromaštvom, bolešću i sve raširenijom kulturom odbacivanja – Crkva ne prestaje jasno i odlučno podizati svoj glas u obranu životâ, osobito onih koji su najranjiviji: nerođenih, slabih, ranjenih, starijih i bolesnih. U njima sam Gospodin Isus želi biti prepoznat i ljubljen.
Već u Starom Zavjetu nalazimo Božju opomenu: „Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: tȁ moje je ime u njemu“ (Izl 23,21).
2.Crkva u zaštiti života
Jednako danas, kao i tijekom cijele svoje povijesti, unatoč nesklonosti svijeta i nerijetkim brutalnim napadima, Crkva je uvijek stajala – i, s pomoću Božjom, i danas čvrsto stoji – u zaštiti dostojanstva ljudskoga života.
Na to nas podsjeća neprekinut niz crkvenoga učiteljstva. Ne ulazeći dublje u povijest, podsjetimo na jasnoću crkvenoga nauka izraženu na Drugom vatikanskom koncilu, osobito u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, u Katekizmu Katoličke Crkve, u brojnim enciklikama i porukama rimskih prvosvećenika. Osobito mjesto zauzima enciklika svetog Ivana Pavla II. Evangelium vitae – Evanđelje života, Pape koji je s dubokim proročkim osjećajem ustanovio 1995. te promicao obilježavanje ovoga Dana života.
U tom istom duhu progovorio je i Sveti Otac papa Lav XIV., koji je odmah po izboru za Kristova namjesnika i Petrova nasljednika, slaveći svetu Misu za Crkvu u Sikstinskoj kapeli, svjestan zahtjevnosti vremena u kojem mu je povjereno voditi Crkvu, rekao:
„To su okruženja u kojima nije lako naviještati Evanđelje i svjedočiti njegovu istinu, u kojima se vjernike ismijava, osporava, prezire ili, u najboljem slučaju, trpi i sažalijeva. Pa ipak, upravo su to mjesta gdje je naš misionarski izlazak najpotrebniji. Nedostatak vjere često je tragično praćen gubitkom smisla života, zanemarivanjem milosrđa, strašnim povredama ljudskog dostojanstva, krizom obitelji i mnogim drugim ranama koje pogađaju naše društvo. To je svijet koji nam je povjeren, svijet u kojem smo, kako nas je papa Franjo toliko puta učio, pozvani svjedočiti našu radosnu vjeru u Isusa Spasitelja“.[3]
Prije toga kardinal Robert Francis Prevost, kako razni mediji prenose, propovijedao je: „Božje milosrđe poziva nas da štitimo svaki život, osobito one koje društvo zanemaruje – dijete koje još nije rođeno i starije osobe koje se približavaju svršetku svoga puta – jer svatko nosi Kristovo lice“.
Zadržimo se kratko na ovoj snažnoj rečenici kardinala Prevosta, Svetoga Oca pape Lava XIV.
– „Božje nas milosrđe poziva da štitimo svaki život“: Ove riječi sažimaju samu srž kršćanskog pogleda na čovjeka; dostojanstvo života ne mjeri se korisnošću, snagom ni društvenim priznanjem. Stoga je briga za najslabije mjerilo autentičnosti naše vjere i ljubavi.
– „Dijete koje još nije rođeno i starije osobe koje se približavaju svršetku svoga puta“: Papa je duboko svjestan da je tzv. „kultura odbacivanja“ ista prema svima – bilo da je riječ o početku ljudskoga života, svršetku ovozemaljskoga putovanja ili bilo kojoj fazi života u kojoj se očituju ljudska slabost, ovisnost ili potreba za društvenom skrbi. Društvo takve ne samo da zanemaruje, nego im često ne dopušta ni da žive. Kršćanski odgovor na ovu „kulturu odbacivanja“ jest istinska briga u kojoj se očituje Kristova ljubav.
– „Svatko nosi Kristovo lice“: Ove riječi poziv su na prepoznavanje Isusa u svakom čovjeku, osobito u siromašnima, nerođenima, onima koji su najmanji, onima koji pate i koji su potrebni naše pomoći (usp. Mt 25,31–46). Sv. Pavao veli: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal2,20).
Stoga je ova istina i poziv na ispit savjesti o tome kako se odnosimo prema onima koji ovise o našoj solidarnosti.
3.„Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10).
Svaki ljudski život ima svoje ishodište u Bogu i u njegovoj je ruci od začeća do posljednjega daha.
I onda kada nam se u tamama života čini da je Bog dalek ili nijem, on ostaje vjerno prisutan i djelatan: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49,15).
Veliki papa našega vremena Benedikt XVI. u svojoj je posljednjoj katehezi na općoj audijenciji 27. veljače 2013., među ostalim, rekao: „U čitavoj povijesti Crkve činilo se da Gospodin spava. Ali uvijek sam znao da je u toj lađi Gospodin i da lađa Crkve nije moja, nije naša, nego njegova te da on neće dopustiti da potone. On je taj koji je vodi“.[4]
Apostol naroda kaže: „U njemu živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28).
Zato smo, draga braćo i sestre u Gospodinu Isusu, u vremenu u kojem se vrijednost života često mjeri kriterijima uspjeha ili korisnosti, pozvani ponovo čuti Isusove riječi: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10). Ovim riječima sam nam Isus poručuje da život nije tek puko biološko preživljavanje; da je punina života u zajedništvu s Bogom; život ispunjen ljubavlju istinom i slobodom – hod prema vječnom životu. Svojim utjelovljenjem Isus nam nije ponudio “više životâ” nego život kakvim ga je nebeski Otac zamislio kada je čovjeka na svoju sliku stvorio.
Zato, briga za život nije samo moralna obveza, nego put vjernosti Bogu. Ona se ostvaruje u obitelji, u vjernoj i plodnoj ljubavi supružnika, u otvorenosti daru djece, u strpljivoj njezi bolesnih i u blizini onima koji nose križ trpljenja. „Nosite bremena jedni drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov“ (Gal 6,2).
Povjerimo stoga sve ljudske živote Božjem milosrđu. Štitimo život, jer svaki život nosi lice Kristovo. Molimo Gospodina da učvrsti našu vjeru, osnaži našu nadu i raspali našu ljubav, kako bismo bili vjerni i hrabri svjedoci Evanđelja života.
Neka nas u tome kod Boga prati zagovor Blažene Djevice Marije, Majke života, Žene tišine i vjernosti, koja u srcu prebire, moli i djeluje, da budemo Crkva i narod koji moli, ljubi i hrabro svjedoči radost Evanđelja te vjerno štiti život od naravna začeća do naravne smrti.
† Željko Majić
banjolučki biskup
predsjednik Vijeća BK BiH za laike, obitelj i život
[1] Rečenica se pripisuje američkom isusovcu Johnu Powellu (1925.-2010).
[2] Víctor Manuel kard. Fernández, prefekt Dikasterija za nauk vjere, Dignitas infinita (bezgranično dostojanstvo)o svakoj ljudskoj osobi (2024.), br. 1.
[3] https://www.vatican.va/content/leo-xiv/it/homilies/2025/documents/20250509-messa-cardinali.html
[4] Hrvatski prijevod: https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/hr/audiences/2013/documents/hf_ben-xvi_aud_20130227.html